Prije dvije godine dobio sam za rođendan vrećicu zelenih zrna i malu električnu pržilicu. Prijatelj koji mi ju je poklonio rekao je samo da probam i vidim. Te subote napunio sam kuhinju dimom i mirisom kakav stan nikad nije osjetio, a moja prva kućno pržena kava bila je gorka i nejednako pečena. Ipak, nešto me povuklo da pokušam ponovno.
Zelena zrna kupujem od uvoznika iz Rijeke, u vrećicama od pet kilograma. Kilogram etiopskih stoji 14 Eur, brazilskih 11 Eur. To je upola jeftinije od gotovih zrna iz specijaliziranih pržionica, a svježina je neusporediva jer ovakva kava ima najbolji okus tri do deset dana nakon prženja.
Prvih mjeseci vodio sam bilježnicu. Zapisivao sam temperaturu, vrijeme i trenutak kad zrna prvi put pucketaju. Svaka sorta traži drugačiji pristup, pa se etiopska prži kraće i svjetlije, a brazilska dulje. Tek nakon dvadesetak pokušaja shvatio sam zašto je dobro pržena kava zanat, a ne samo kuhanje.
Prženje radim subotom ujutro na balkonu jer dim više ne ulazi u stan. Jedna tura traje petnaestak minuta i daje oko 250 grama. Žena je isprva prigovarala zbog ljuski koje lete posvuda, ali sada prva dolazi pomirisati kad kava u pržilici počne mijenjati boju.
Najveće iznenađenje bila je razlika u okusu. Etiopska ima note borovnice i limuna, a kad sam je prvi put ponudio kolegama na poslu, nisu vjerovali da nisam dodao nikakvu aromu. Takva kava jednostavno se ne može naći u velikim trgovinama, gdje zrna stoje mjesecima na polici.
Oprema me stajala 180 Eur, a uz to sam kupio ručni mlin i malu vagu. Ukupni trošak isplatio mi se nakon pola godine, jer više ne kupujem skupa zrna od 30 Eur po kilogramu. Susjedi sada naručuju po vrećicu i plaćaju mi samo sirovinu, jer im je moja kava draža od svega što kupuju.
Sin od četrnaest godina počeo mi je pomagati i vodi svoju bilježnicu. Prošli mjesec sam je pržio sortu iz Kenije i dobio rezultat bolji od mog. Rekao sam mu da mu je ovakva kava možda prvi korak prema zanatu, a on je samo slegnuo ramenima i otišao pripremiti novu turu.